život jednog pesimista
02.10.2006., ponedjeljak
Sranje
|
Sranje mi je šta je volin, a bojin se to sam sebi priznat. Sranje mi je šta ona to zna, a svejedno želi da priznan. Sranje mi je kad otbiljno razmisliš prevarit curu. Sranje je kad to ne učiniš, jer se bojiš riskirat. Sranje je kad uvik igraš na sigurno. Sranje je šta se greškon ne može ispravit greška. Sranje je kad su ti obe u glavi po cile dane. Sranje je držat sva sranja za sebe, a ne podilit sa drugima. Sranje je kad moraš na WC, a ne piša ti se! Sranje... |
27.09.2006., srijeda
carpe diem
|
Noć je vanka...ja sidin idprid 17-inčnog monitora misleći šta ću napisat na neku internet stranicu koju će možda jednog dana nekoliko osoba pogledat...a među tih nekoliko osoba vrlo vjerojatno neće bit ona jedna koja bi tribala. Tako da ne vidim nikakav smisao trošenja vremena u ovome šta upravo radim. Opet lažen Život, tamo vanka je toliko komliciran, a ovdje u ovom prokletom virtualnom svitu sve može bit savršeno, a i ne mora. svijet brojki, nema možda, samo 1 ili 0... Da je bar tako u stvarnom životu, tamo ima sto mogućnosti od kojih svaka dalje ima svojih sto možda i ako... Kad bi sve bilo na da ili ne... Carpe diem glasi jedna stara latinska...čovjek je zaključija još davno... nije toliko jednostavno.. Zanima me njeno mišljenje, nije mi lako ni neznat ga, a još mi je teže kad ga doznam, nije mi niti malo svejedno. Jednako je razloga za da i za ne... Drago mi je šta je otvorena, drago mi je šta je izravna...šokira me informacijama, kao da joj je to cilj....a opet primjećuje moje laži, tako nevino kao malo djete... Laku noć vanjski svijete |
18.09.2006., ponedjeljak
Zbrkanost u glavi...
|
Zadnjih dana... čudni osjećaji u mojoj glavi tanka crta između stvarnosti i nade život ostavlja pitanja bez odgovora nepotrebne iluzije kolaju ...nebitno... Azra opet svira iz zvučnika bezrazložna depresija osjeća se u zraku alkohol rješava sve ali ujutro, opet isto ...dobro je i tako... Ljubav, čudnih putova ostajen pred zidom sreće valjda...koliko dugo?? Nitko ne zna, zašto i bi iskreno, ne zanima me ...stvarno nije... NOĆ U noći Ja i moje misli Sami proživljavamo Već proživljeno NESANICA Tuga za izgubljenom ljubavi Izjeda mi um Dašak moguće sreće Hvata me za čuperak kose Potreba za razmišljanjem Vodi me do ludila nesanice SUZA suza u čaši odsjaj u oku svjetlo mjesečine na papiru trag moje krvi BOCA Šetao sam sasvim sam Kroz noć Šetao sam sasvim sam Gomila nepoznatih lica Bez pozdrava Šetao sam sasvim sam Hrpa poznatih mjesta Klupa i zidića A svi prazni Samo jedna boca Kotrlja se po podu U besanoj noći SJEĆANJE Volio sam mnogo puta Ali nikad kao tad Sjećanja naviru Kao i potoci suza Nesretna ljubav? Ni prva ni posljednja u svijetu Ali ova je moja... Moja suza teče KRAJ Crveni odsjaj u njenim očima Gleda me kroz suzu Turobna noć ne donosi sreću Sjećanja u glavi Žive za nju Kao i ja-nestaju Kao ona-odlaze od mene Turobna noć Samo se luđaci smiju Želim biti lud Turobna noć Dolazi kraju |
24.01.2006., utorak
Pogledaj u bolju budućnost
|
Optimistične iluzij o životu grubo prekinute stvarnošću...smisao se urušava kao kula karata pri malo slabijem povjetarcu, a zid istine dolazi brzinom metka...udarac...pod se nezaustavljivo približava. Leži...gleda u strop, ne zna koliko dugo, a više s i ne sjeća zašto ni kako. Ružan san?? Možda, ali glava svejedno boli. Mobitel zvoni po 2. put, gasi ga udarcem, a želi biti poput njega, bez osjećaja, bez želja, bez misli...samo malo struje svaku večer i to je sve...... Nalazi se na raskrižju...dvije mogućnosti, dva izbora, a oba su kriva, oba su već poznata do prije, već viđena...deja vu. Izgubit će se kamo god da krene. Pušta srce da odluči, on se ne želi mješati....odlučeno je...okreće se na peti i vraća se u krevet. Zatvara oči, a otvara vrata pozornice kazališta u kojem je on i redatelj i glumac i publika... Znam nema smisla, ali jebiga. |
13.01.2006., petak
opet sam sam sam
|
Kako neobično za malog mene. Šta se jedne stvari tiče san bija optimističan, ali život je opet pokazao svoje kurvinsko lice, opet san odjeban, čini se da moja draga, sada već bivša, nije gajila osjećaj ljubavi prema meni kao što sam ja prema njoj. Srce je opet ostalo pregaženo na cesti, još skupljan djeliće. Opet san sam među mračnom, nepoznatom, svjetinom, opet je tu onaj osjećaj samoće, kao da ne postojim, tu san, ali me nema. Opet san onaj koji nema svoje misto....jednostavno nigdi ne pripadan i taj osjećaj ubija, to je ono najgore od svega. Za ne falit petak 13., pun misec...to nikao nije slutilo na dobro...Jednostavno san triba ostat doma |
03.01.2006., utorak
I'm back
|
Da povratio sam se u novom božićnom izdanju!! Totalno psihički svjež, novi život, nova ekipa i najvažnije od svega nova djevojka. Da to je ona iz jednog od prošlih postova. Moglo bi se reć da je volin, super mi je s njon. Na kraju se ipak ispostavilo da san se i ja njoj svidja. Zapravo sve se to odvilo u par dana, ja san jednu večer reka to prijatelju, da bi mi on reka koliko san glup, ona je već prije toga bila prekinila sa likon, sutradan smo zabrijali sasvim slučajno, i pošli!!! Jednostavno, da ne može jednostavnije....Ee,da bar je! Život se odvija super, neman gotovo nikakve veze sa prošlošću, osim šta tu i tamo sretnen neke likove i ženske s kojim san se družija, i to je sve. Jedini je problem šta san malo prilađen, ne baš malo, ali eto. Zapravo san toliko prilađen da mi je nos toliko začepljen da ne mogu ni spavat. Eto kolike san ja sriće, vjerojatno će mi pola praznika sjebat, ali boli me!!! |
10.10.2005., ponedjeljak
|
Sad moran ka amo reć učit latinski. Neeeda mi se, to je jedan jedini predmet koji mi se baš ono neda učit, bilo šta drugo se mogu natirat, jer u svakon predmetu vidin koliko toliki smisao, ali latinski...Ne planiram za deset godina kad me neki prijatelj ubaci na neki posal priko veze vikat:"Amicus certus in re incerta cernitur" (ili kako se već piše)...jebemu mater, nego ću lipo iz novčanika izvadit xy=20i kuna i platit mu pivu..The point: škola, bar većina toga šta učimo je sranje i za kurac, jer šta mene briga koji je car 256.pr.Kr. porazio narod kitolizaca i na kojoj rjeci je to bilo, ane zanima me ni koliki BDP Tadžikistana bija u rujnu 1999. godine. NE ZANIMA ME i točka. Evo vidite koliko jedan jadni latinski može uzrokovat frustracija u životu jednog samomrzećeg ne toliko prosječnog 16-godišnjaka. Ljubavni život još uvik u kurcu... |
04.10.2005., utorak
Pasiva
|
Živim pasivno i to me užasno nervira, točnije mrzin se radi toga...još jedna od mnogih stvari u nizu radi kojih se mrzin. "dug je put do vječnosti i mi ga prelazimo šutke i u miru" opet je jednom rekao Johnny, točnije ja ga prelazim šutke, ali ne baš u miru, nemiran san, ali to ne pokazujen. Cijeli život čekan da mi se nešto dogodi, neka promjena, nešto novo...ali čekan i ništa ne poduziman. Do glave san zaljubljen u jednu žensku, ali joj nisan da ni jednu naznaku da mi se uopće sviđa. Možda je ta moja pasivnost uzrokovana prekomjernim pesimizmom. Najveću ljubav svog života san odjeba radi druge ženske u koju san se nakratko zaljubija, ali kad san tija da nešto bude od toga, odjebala me...razočara san se, ali šta se može, zato baš i neman muda išta reć ovoj, 2. stvar ima momka, ali nisu baš u nekim odnosima, bar kojiko san je uspija skužit. Straj mi je da će mi reć ono šta uvik kažu:"Ja bi rađe da ostanemo prijatelji". Jebeš to...Mile kaže u jednoj pismi HPa "I nikoga ne muči pitanje smiješno Dok se rastajemo u idili Kako ćemo samo ostati nešto Što nikada nismo bili". Opet čekan da ona nešto kaže...nekome...možda ne meni. Čekan...ka i puno stvari...puno ljudi...i opet mi je jedino društvo duvan koji lagano izgara među prstima...umjesto mene on odlazi u noć. Izgara iznutra kao i ja....samo šta je jedna razlika novi duvan se uvik može kupit. Moždaće neke nervrat šta stalno citiran Johnnya, ali šta ja tu mogu, kad bi se od par njegovih stihova moga sastavit cili moj život... "noći su ovdje nepoznate priče gasim cigaru i dižem se tiho i nikom ne dam da mi u snove uđe uživam dugo gledam je kradom" |
30.09.2005., petak
Peline najdraži
|
"neki dan u gomili cugali na eks napunili stolove pelinom gorkim", Reče jednom johnny, još uvjek govori, ali samo na CD-ovima, pločama i kazetama, ali to je totalno duga priča. Zadnjih dana nije sve onako crno ka šta je bilo, jer zapravo neman vrimena za ništa. Ujutro se probudin, tušing, pa na bus, pa u školu....na kavu, doma, uči, na pivu, pa spavat i sve ispočetka. Ona ženska koja mi se sviđa ima momka...Zašto svaka ženska koja se meni sviđa ili ima momka ili je s nekim od mojih peijatelja ili ono najgore od svega zanima se za nekoga 5 godina starijeg od nas šta mi je isto neshvatljivo. Ali kako san dozna....vraćanse ja neku večer doma, kad sinjan neko dvoje side na klupi, nisu mi izgledali poznato, kad ono zove ona mene da joj dan duvan , dođen ja do nje i kaže: "Ovo je moj momak". Mogla mi je jednostavno iščupat srce golon rukon i zgazit ga na podu, bilo bi mi bolje. A jebeš ga nemoš uvik, u mom slučaju nemoš nikad. Tako da san sad opet u kurcu, ali jebiga Johnny je u pravu, nema toga šta razveseli ka pelin. Zato doviđenja, iden ja pelin sa muškin društvon. I još jedna stvar ta ženska koja mi se sviđa to nezna i mislin se bili joj reka ili ne. |
22.09.2005., četvrtak
Life sucks ass!!!
|
Ujutro kad se probudim jedva čekan ponvo ić u krevet, jer jedino šta u mom životu u zadnje vrime ima smisla to su snovi, a ono između je užasno, mučenje. Škola, šta se mora sranje je...prijatelja skoro pa i neman, bar ne više i bar ne pravih. Od ženskih ni ž već mjesecima. Šta se prijatelja tiče, bilo ih je, odlazili i dolazili, ali bija je jedan pravi, ali putovi su nam se, amo reć razišli...Pušija san travu, sli se svejedno ne mogu družit s nekim koga 5 dana za redom nisan vidija normalnog, nego stalno napušenog...Šta se tiče današnjih „prijatelja“, nije to ono pravo, s nikin ne mogu normalno pričat, iman osjećaj, da me dio ekipe ne podnosi, a opet ovaj drugi dio je dobar za zajebanciju, za napit se, ali kad je nešto ozbiljno u pitanju...kurac...nema pomoći, nema razgovora...ništa. Ženske, nisan peder, sviđalo mi ih se masu, bija san zaljubljen, jednu san i volija više nego sebe, ali zajeba. Trenutno san zaljubljen u jednu, baš mi je ono napeta, ali ka sa prijašnjin ovakvin situacijama neće bit ništa od toga, jer san prevelika pička da bi joj išta reka, trudin se , ali ne mogu, neman pojma zašto. Dosta mi je svega, iden nazad ukrevet, pa u školu. |
14.09.2005., srijeda
Europizacija škola
 Jučer i danas u Slobodnoj imaju neki članci o školskim uniformama, i planovima da ih uvedu u naše škole.Odma za početak da kažen: SEREN SE JA NA TO! ! ! Takvo nešto nam ne triba. Zašto bi ja mora nosit neko gadljivo odjelo, koje mi se uopće ne sviđa u školu???? A i profesori malo previše seru o tome...zašto ja ili bilo koji drugi učenik ne bi mogli nosit trikvartačes u školu, a gadne stare 60-godišnje profesorice mogu nosit minice???? Neman ništa protiv minica, dapače, volin ih, ali minice služe da bi se drugima pokazivale ženske noge, a ne nedepiliran kopita sa proširenim venama. Naravno ne potičen ideju da sve ženske nose minice, smo one dovoljno hrabre i samouvjerene. Ja san apsolutno protiv uvođenja takvih sranja. Ali naši najdraži političari će reći da se tako približavamo Europi i njihovoj jadnoj Unij. Mi možda na papiru budemo u EU, ali zauvijek, ili bar sljedećih 100 godina mi ćemo bit samo Balkanci, i njihovim očima i našim mentalitetima. Zašto??? Zato šta smo mi u kurcu, a drugi narodi su još više. Većina Amerikanaca nema pojma šta je uopće Hrvatska, ima Njemaca koji misle da HR još uvik u yugi, Japanci misle da smo još u ratu....Nemorate virovat, ali ja san sve tri činjenice čuja na vlastite uši. Tako bi tija savjetovat političarima:Ne približavajte se Europi, jer smo bliži suncu nego EU |